Pročitala sam negdje da ne znamo koliko smo sretni sve dok ne moramo čekati u bolničkim hodnicima.
Kod mene danas nije tipični hodnik, nego vrlo lijepa i ugodna obiteljska čekaonica. Ali koliko može biti lijepo i ugodno na mjestu na kojem čekam tatu dok mu rade CT cijelog tijela, koji će, gotovo po definiciji, donijeti loše vijesti? Pitanje je samo koliko loše.
Kako me je samo tužno pogledao kad su rekli da ne mogu ući s njim zbog mogućnosti radijacije…
Sad, dok ovo pišem i plačem, druge obitelji, koje također čekaju svoje najmilije, me gledaju malo čudno. Ljubazna recepcionarka mi sa majčinskim osmijehom daje maramice i kaže da će sve biti u redu.
Da bih se malo smirila i zbunila, odlazim do bolničkog coffee shopa. I slatka barista me gleda s empatijom dok mi pravi ledeni latte. Njena prelijepa ljetna haljina, sa cvijetnim detaljima, mi na trenutak donosi osmijeh na lice.
Vraćam se u čekaonicu, gledam na sat i shvatam da će ovo biti najdužih 90 minuta ikad.
Draga MSKS, zelim da dobijete najbolje moguce vijesti. Drzim fige da tata bude dobro. Saljem zagrljaje ✨
Da vam dragi Allah pomogne sa svime što vam dođe, a nadam se da neće biti ništa strašno 🤲🏻❤️
Pridruzujem se zeljama da ti tata bude dobro.
😔
Nadam se ipak dobrim vijestima. 🤍
Uvijek je teško kada dođu godine…
Neminovno donose svoje.
Grlim te MSKS.
Odnos kćerke i oca je nešto posebno. Sada je vrijeme da to produbite i jako mi je drago što to znaš i osjećaš🤍