Sjećanja

Ja imam vrlo slikovitu, ponekad zastrašujuću memoriju. Zastrašujuću u smislu da se pojedini ljudi bukvalno uplaše kad im kažem neke detalje vezane za njih same i za stvari koje su se desile veoma davno.

Naravno da se vrlo dobro sjećam svih bitnih svjetskih dešavanja, gdje i s kim sam bila, šta sam radila, kako sam se osjećala.

Recimo, kad je narančasti orangutan doveden u sudnicu na Manhattanu, gdje je podignuta jedna od optužnica protiv njega, slučajno se desilo da sam bila na istom mjestu, tek par blokova udaljena. Mučninu koju sam taj dan osjetila nikad neću zaboraviti.

Ovih dana su mi zbog Papine smrti naumpale i dvije prethodne konklave kojih se sjećam (ona koja je bila prije njih datira prije mog rođenja 😁).

Naime, kad se pojavio bijeli dim povodom izbora Benedikta XVI, bila sam u našem starom, studentskom stanu i u tom momentu sam upravo peglala. Možda se ne bih sjećala da sam radila nešto drugo, ali peglanje mi je daleko najmrži kućni posao, i ostade ta memorija gdje peglam i gledam CNN breaking news, u trenutku kad je RKC dobila svog novog poglavara.

Kad je sad već pokojni Francis, kako ga u mom vilajetu zovu, izabran, bila sam na fakultetu, u uredu. Nije toliko dramatično kao peglanje, ali sjećam se da sam pitala drugaricu iz srednje škole, Italijanku, da li je sretna sa novim papom, a ona je puna entuzijazma odgovorila, “Daaaa, svi smo navijali za njega i svi mislimo da će Francesco donijeti bitne promijene.” Ispostavilo se da je bila u pravu.

Papa Franjo je bio dobar čovjek, pa sve ostalo. Teško će neko uspijeti da “popuni njegove cipele,” sa tolikom dozom empatije, ljubavi, i želje za mirom u svijetu. 

I da, ako već niste gledali, toplo preporučujem Konklavu. Odličan film i u ovom trenutku veoma relevantan.